KADA SAM OTIŠLA DA PRODUŽIM ČLANSKU KARTU U BIBLIOTECI, BIBLIOTEKARKA MI JE REKLA: „VI VEĆ 26 GODINA IMATE KNJIGU KOJU NISTE VRATILI.“
Nasmijala sam se jer sam prije 26 godina imala samo pet godina i nisam ni bila član biblioteke.
Ali na staroj kartici zaista je stajalo moje ime.
Pored njega je bio naslov knjige koju nikada nisam vidjela.
Bibliotekarka je otišla u arhivu i vratila se sa malom kovertom.
„Ovo je ostavljeno uz vaš karton. Imamo uputstvo da vam je predamo samo ako se jednog dana sami vratite ovdje.“
Otvorila sam je.
Unutra nije bilo pisma, već fotografija moje porodice snimljena kada sam bila dijete.
Na fotografiji smo bili majka, otac, ja i nepoznati muškarac koji je držao upravo onu knjigu koju navodno dugujem.
Na poleđini je pisalo:
„Knjiga nikada nije bila kod nje. Ako želi saznati gdje je, neka prvo pita oca zašto je čovjek sa ove fotografije izbrisan sa svih ostalih porodičnih slika.“
NASTAVAK PRIČE
Fotografiju sam odnijela ocu.
Čim ju je vidio, spustio ju je na sto.
„Odakle ti ovo?“
Pitala sam ko je muškarac.
Otac je dugo ćutao.
Zvao se Andrija.
Bio je njegov najbolji prijatelj iz djetinjstva i čovjek kojeg sam kao mala zvala „čika Andre“.
Nisam ga se sjećala.
Kada sam imala pet godina, Andrija je iznenada napustio grad.
Nakon toga otac je sklonio gotovo sve fotografije na kojima je bio.
„Zašto?“
Njih dvojica su zajedno pokrenuli mali posao.
Posao je propao, a otac je vjerovao da ga je Andrija prevario i otišao sa dijelom novca.
Nikada više nisu razgovarali.
Ali kakve veze ima biblioteka?
Otac je pogledao naslov knjige sa kartice.
Odjednom je ustao.
Kod kuće je imao isti primjerak.
Donio ga je iz spavaće sobe.
„Ovu knjigu mi je Andrija poklonio prije nego što je otišao.“
Otvorila sam je.
Između stranica pronašli smo stari bankovni dokument.
Pokazivao je da Andrija nije uzeo novac.
Naprotiv.
Svoj posljednji dio ušteđevine uplatio je da pokrije dug firme.
Otac nikada nije znao.
Na posljednjoj stranici bila je poruka.
Andrija je znao da mu otac tada neće vjerovati, pa je ostavio dokaz tamo gdje će ga možda jednog dana pronaći.
A moja bibliotečka kartica?
Andrija me je nekoliko dana prije odlaska doveo u biblioteku i pokušao učlaniti.
Bila sam premala za samostalnu karticu, ali bibliotekarka je sačuvala privremeni karton i kovertu na njegovu molbu.
Knjigu je namjerno upisao kao „nevraćenu“ kako zapis ne bi bio obrisan.
Pitala sam bibliotekarku postoji li njegova tadašnja adresa.
Postojala je.
Poslali smo pismo.
Mjesec kasnije stigao je odgovor iz drugog grada.
Andrija je bio živ.
Otac je pročitao njegovo pismo nekoliko puta prije nego što je skupio hrabrost da ga pozove.
Njihov prvi razgovor nakon 26 godina trajao je skoro dva sata.
A knjigu smo konačno odnijeli u biblioteku.
Bibliotekarka se nasmijala i izbrisala najstariji „dug“ koji je ikada imala u evidenciji.
Knjiga je kasnila 26 godina. Istina još duže. Ali obje su se na kraju vratile tamo gdje su pripadale.