„DOK SAM ČEKALA DA MI VULKANIZER PROMIJENI GUME, PRIŠAO MI JE I PITAO: ‘GOSPOĐO, JESTE LI SIGURNI DA JE OVO VAŠ AUTO?’ NASMIJALA SAM SE I POKAZALA MU KLJUČ. ONDA JE IZ GEPEKA IZVADIO TORBU I REKAO: ‘ONDA MI OBJASNITE ZAŠTO JE UNUTRA 8.000 EURA I PASOŠ ČOVJEKA KOJEG TRAŽI POLICIJA.’“
Milena je zurila u crnu sportsku torbu.
„Nikada ovo nisam vidjela.“
Vulkanizer ju je spustio na pod.
„Bila je ispod rezervnog točka.“
Milena je automobil vozila već skoro dvije godine. Kupila ga je polovnog od auto-kuće i od tada ga je nekoliko puta vozila na servis.
Nikada nije podizala dno gepeka.
„Nemojte ništa dirati.“
Pozvala je policiju.
Patrola je stigla dvadesetak minuta kasnije.
U torbi su pronašli 8.000 eura, pasoš, dva stara telefona i ključeve.
Pasoš je pripadao Nenadu Đuriću.
Jedan policajac je odmah postao ozbiljan.
„Poznajete li ovog čovjeka?“
Milena je pogledala fotografiju.
„Nikada ga nisam vidjela.“
Nenad je već skoro tri godine bio tražen zbog finansijske prevare. Nestao je nekoliko mjeseci prije nego što je Milena kupila automobil.
„Od koga ste kupili vozilo?“
Pokazala im je ugovor.
Auto-kuća više nije postojala.
Vlasnik je zatvorio firmu prije godinu dana i odselio se.
Policija je provjerila broj šasije.
Automobil nikada nije bio registrovan na Nenada.
Prije Milene imao je čak četiri vlasnika.
Ali jedan podatak bio je neobičan.
Prvi vlasnik bila je kompanija u kojoj je Nenad radio.
„Znači torba je ovdje najmanje dvije godine?“
„Možda i duže.“
Milena nije mogla vjerovati.
Dvije godine je išla na posao, putovala na more, vozila djecu svoje sestre i prelazila granice sa pasošem traženog čovjeka sakrivenim u gepeku.
Policija je odnijela torbu.
Mislila je da je priča završena.
Nije.
Tri dana kasnije neko joj je ostavio poruku ispod brisača.
„U TORBI NISU BILE SVE STVARI.“
Milena je odmah pozvala policiju.
Pregledali su kamere iz obližnje prodavnice.
Muškarac sa kapuljačom prišao je automobilu oko dva ujutro.
Lice mu se nije vidjelo.
„Šta još može biti u autu?“
Policija je odlučila detaljno pregledati vozilo.
Skinuli su obloge gepeka.
Provjerili sjedišta.
Vrata.
Prostor oko rezervnog točka.
Ispod zadnjeg sjedišta pronašli su mali metalni ključ zalijepljen trakom.
Na njemu je bio broj:
417.
„Šta otvara?“
Niko nije znao.
Ali jedan od telefona iz torbe dao je trag.
U memoriji je ostala stara fotografija reda metalnih ormarića.
Na jednom je bio broj 417.
Fotografija je snimljena na autobuskoj stanici.
Ormarić je još postojao.
Policija ga je otvorila.
Unutra nije bilo novca.
Bila je fascikla puna ugovora, izvoda i kopija dokumenata.
Među njima se nalazio i ugovor za Milenin automobil.
Ali datum je bio dvije godine prije nego što ga je ona kupila.
Na posljednjoj stranici stajalo je ime osobe kojoj je automobil tada navodno prodat.
Dragan Vuković.
Milena je pročitala ime i problijedjela.
„Šta je?“, pitao je policajac.
„To je moj ujak.“
Dragan joj je upravo on preporučio auto-kuću u kojoj je kupila vozilo.
„Rekao mi je da poznaje vlasnika i da je auto odličan.“
Policija je pozvala Dragana na razgovor.
U početku je tvrdio da ništa ne zna.
Onda su mu pokazali ugovor.
Priznao je.
Godinama ranije radio je u istoj kompaniji kao Nenad.
Kada je počela istraga, Nenad ga je zamolio da privremeno preuzme automobil.
Dragan je pristao, uvjeren da pomaže kolegi koji ima „probleme sa dugovima“.
Tek kasnije je shvatio koliko je stvar ozbiljna.
Automobil je brzo prodao auto-kući i pokušao zaboraviti sve.
„A torba?“
„Nisam znao za nju.“
„Zašto ste onda Mileni preporučili baš taj automobil?“
Dragan je spustio pogled.
Nije znao da je riječ o istom vozilu.
Auto-kuća je u međuvremenu promijenila tablice, sredila automobil i oglasila ga.
Kada je Milena tražila polovan auto, vlasnik mu je rekao da ima „dobar primjerak“.
Dragan ga je preporučio ne provjeravajući broj šasije.
Ali ostalo je pitanje ko je ostavio poruku ispod brisača.
Odgovor je stigao nekoliko sedmica kasnije.
Bio je to bivši radnik auto-kuće.
Dok je firma zatvarana, pronašao je stare papire i shvatio kome je automobil nekada pripadao.
Znao je za Nenadovu torbu, ali nije znao gdje je završila.
Kada je čuo da ju je policija pronašla, pokušao je doći do ključa prije njih.
Dokumenti iz ormarića 417 pomogli su istražiteljima da povežu još nekoliko ljudi sa prevarom zbog koje je Nenad bio tražen.
Milena je na kraju dobila automobil nazad.
Prvo što je uradila bilo je da ga odveze drugom majstoru.
„Želim kompletan pregled.“
„Motora?“
„Svega.“
„Kočnice, trap, elektronika?“
„Sve.“
Majstor se nasmijao.
„Dobro. Šta tačno tražimo?“
Milena mu je pružila ključeve.
„Ako pronađete još jedan pasoš, novac ili tajni pretinac — prvo zovete mene, pa policiju.“