„POZVALI SU ME IZ ŠKOLE I PITALI ZAŠTO MOJ SIN NIJE DOŠAO NA NASTAVU. REKLA SAM: ‘SJEDI U UČIONICI OD OSAM JUTROS.’ SEKRETARICA JE ZAĆUTALA: ‘GOSPOĐO, DJEČAK KOJI JE JUTROS DOŠAO POD IMENOM VAŠEG SINA — NIJE VAŠ SIN.’“
Tamara je osjetila kako joj telefon klizi iz ruke.
„Šta ste rekli?“
„Molim vas, dođite odmah u školu.“
„Gdje je Luka?“
„Ne znamo.“
Tamara je tog jutra lično odvezla svog četrnaestogodišnjeg sina do škole. Vidjela ga je kako izlazi iz automobila, stavlja ranac na rame i ulazi kroz kapiju.
Bilo je 7:47.
„Provjerite kamere!“
„Upravo to radimo.“
Tamara nije čekala.
Petnaest minuta kasnije utrčala je u školu.
Direktor i školski policajac čekali su je u kancelariji.
Pored njih je sjedio dječak približno Lukinih godina.
Tamara ga nikada ranije nije vidjela.
„Ko je ovo?“
Dječak je spustio pogled.
Na stolu ispred njega ležala je đačka kartica.
Na njoj je pisalo:
LUKA PETROVIĆ.
Ali fotografija je pripadala nepoznatom dječaku.
„Gdje je moj sin?!“
„Ne znam“, promrmljao je dječak.
„Kako ne znaš? Koristiš njegovo ime!“
Direktor je pokušao smiriti situaciju.
Dječak je tog jutra došao na prvi čas, sjeo na Lukino mjesto i nastavniku rekao da je dobio novu školsku karticu.
Nastavnik ga nikada ranije nije predavao i nije primijetio ništa neobično.
Problem je nastao na drugom času.
Lukina razrednica ušla je u učionicu i odmah rekla:
„Ti nisi Luka.“
Dječak je pokušao izaći.
Zaustavili su ga.
Policija je već bila pozvana.
„Kako se stvarno zoveš?“, pitala je Tamara.
Dugo je ćutao.
„Nikola.“
„Odakle ti kartica mog sina?“
„Luka mi ju je dao.“
Tamara se ukočila.
„Zašto?“
„Rekao je da mu treba nekoliko sati.“
„Za šta?!“
Nikola je odmahnuo glavom.
„Obećao sam da neću reći.“
Policajac je stavio pred njega telefon.
„Ovo više nije igra.“
Nikola je konačno progovorio.
On i Luka upoznali su se nekoliko mjeseci ranije preko košarkaškog terena.
Luka mu je prethodne večeri ponudio 50 eura da se jedno jutro pojavi u školi umjesto njega.
Dao mu je karticu, raspored časova i svoju duksericu.
„Gdje je Luka otišao?“
„Na željezničku stanicu.“
Tamara je problijedjela.
„Zašto?“
Nikola je pogledao policajca.
„Da se sastane sa nekim.“
„S kim?“
„Ne znam ime. Samo znam da je žena.“
Policija je odmah krenula prema stanici.
Tamara je pokušavala dobiti Luku.
Telefon mu je bio ugašen.
Pregledali su snimke sa školske kapije.
Tamara je bila u pravu.
Luka je ušao u školsko dvorište.
Ali nije ušao u zgradu.
Čim je njen automobil nestao iza ugla, izašao je kroz bočnu kapiju.
Na drugom snimku vidjelo se kako ulazi u gradski autobus.
Sam.
„Zašto bi moj sin tajno išao kod neke žene?“
Odgovor je stigao sa potpuno neočekivane strane.
Tamarin bivši muž, Lukin otac, nazvao ju je čim je čuo šta se dogodilo.
„Tamara, mislim da znam gdje je.“
„Onda pričaj!“
„Prije nekoliko sedmica Luka me pitao za Sanju.“
„Koju Sanju?“
Nastala je tišina.
„Moju sestru.“
Tamara je bila zbunjena.
Deset godina braka, a nikada nije čula da njen bivši muž ima sestru.
„Ti nemaš sestru.“
„Imam.“
Sanja je bila dvanaest godina starija od njega.
Kada je Luka bio beba, dogodila se velika porodična svađa.
Sanja je otišla u inostranstvo i prekinula kontakt sa svima.
Porodica je prestala govoriti o njoj.
„Kakve ona veze ima sa Lukom?“
„Pronašao ju je na internetu.“
Luka je nekoliko mjeseci ranije radio školski projekat o porodičnom stablu.
Kod bake je pronašao staru fotografiju.
Na njoj je pored njegovog oca stajala nepoznata djevojka.
Baka nije htjela objasniti ko je.
Luka je počeo istraživati sam.
Pronašao je Sanju.
Dopisivali su se.
A onda mu je prije nekoliko dana napisala da prvi put nakon petnaest godina dolazi u grad.
Željela je da ga upozna.
„I niko meni nije rekao?!“
„Ja sam mu zabranio da ide.“
„Pa je zato organizovao zamjenu u školi.“
Policija je pronašla Luku na stanici.
Bio je nepovrijeđen.
Sjedio je u kafiću sa ženom od pedesetak godina.
Kada je ugledao majku, odmah je znao da je u ozbiljnom problemu.
„Mama…“
„Ni riječ.“
Sanja je ustala.
„Ja sam kriva. Nisam znala da će pobjeći iz škole.“
Tamara ju je pogledala.
„Vi ste mu rekli da dođe?“
„Rekla sam da bih voljela da ga upoznam. Mislila sam da roditelji znaju.“
Luka je priznao sve.
Znao je da mu otac neće dozvoliti susret, pa je smislio plan sa Nikolom.
„Zašto ti je bilo toliko važno da upoznaš ženu koju nikad nisi vidio?“
Luka je izvadio presavijen papir iz džepa.
Bio je to dio poruke koju mu je Sanja poslala.
Na njoj je pisalo:
„Postoji nešto što ti tvoj otac nikada nije rekao o danu kada si rođen. Bila sam tamo.“
Tamara je pogledala bivšeg muža.
„Šta mu nisi rekao?“
On je spustio pogled.
Sanja je bila osoba koja je Tamaru odvezla u bolnicu kada je prijevremeno počeo porođaj.
Lukin otac tada je bio na poslovnom putu.
Sanja je ostala sa Tamarom cijelu noć.
Tamara je zbog komplikacija i lijekova imala vrlo malo jasnih sjećanja na te sate.
Nekoliko mjeseci kasnije izbila je porodična svađa oko potpuno druge stvari i Sanja je nestala iz njihovih života.
Luka je odrastao ne znajući da je njegova „nepoznata tetka“ bila jedna od prvih osoba koja ga je držala u naručju.
Sanja je iz torbe izvadila fotografiju.
Na njoj je držala tek rođenog Luku.
Tamara ju je dugo gledala.
Sjećanje joj se polako vraćalo.
„Ti si bila tamo.“
Sanja se nasmiješila.
„Jesam.“
Porodična svađa nije riješena tog dana.
Ali prvi razgovor poslije petnaest godina jeste počeo.
Luka je, međutim, dobio mjesec dana bez izlazaka.
Nikola je morao objasniti svojim roditeljima zašto se lažno predstavljao u školi.
A škola je promijenila način provjere učenika.
Nekoliko dana kasnije Tamara je pitala sina:
„Je li vrijedilo?“
Luka je razmislio.
„Upoznati tetku? Jeste.“
„A kazna?“
„Nije.“
Tamara se nasmijala.
„Dobro.“
Krenula je iz sobe, a Luka je dobacio:
„Mama?“
„Šta?“
„Nikola pita kada ću mu dati onih 50 eura.“
Tamara se okrenula.
„Reci mu da ih traži od Luke Petrovića. Koliko znam, on je tog dana bio u školi.“