„UŠLA SAM U AUTOBUS I SJELA NA SVOJE MJESTO. POSLIJE DESET MINUTA PRIŠAO MI JE VOZAČ I REKAO: ‘GOSPOĐO, MORATE IZAĆI.’ PITALA SAM ZAŠTO, A ON MI JE POKAZAO KARTU KUPLJENU NA MOJE IME — ZA ISTI AUTOBUS, ALI ZA POVRATAK IZ GRADA U KOJI TEK PUTUJEM.“

„UŠLA SAM U AUTOBUS I SJELA NA SVOJE MJESTO. POSLIJE DESET MINUTA PRIŠAO MI JE VOZAČ I REKAO: ‘GOSPOĐO, MORATE IZAĆI.’ PITALA SAM ZAŠTO, A ON MI JE POKAZAO KARTU KUPLJENU NA MOJE IME — ZA ISTI AUTOBUS, ALI ZA POVRATAK IZ GRADA U KOJI TEK PUTUJEM.“

 

Ivana je nekoliko sekundi gledala kartu na vozačevom telefonu.

 

Ime i prezime bili su njeni.

 

Datum rođenja takođe.

 

Autobus kojim je upravo putovala krenuo je u 9:00 iz Sarajeva prema Zagrebu.

 

Druga karta bila je za isti dan.

 

Zagreb – Sarajevo, polazak u 17:30.

 

„Možda sam slučajno kupila povratnu kartu.“

 

Vozač je odmahnuo glavom.

 

„Niste vi.“

 

„Kako znate?“

 

„Zato što je putnik sa tom kartom već jutros zvao kompaniju.“

 

Ivana se ukočila.

 

„Koji putnik?“

 

„Žena koja tvrdi da je ona Ivana Marić.“

 

Autobus je stao na odmorištu.

 

Vozač ju je zamolio da priđe kancelariji prevoznika.

 

Nije je izbacivao iz autobusa — samo su morali provjeriti identitet.

 

Ivana je pokazala ličnu kartu.

 

Sve je bilo uredno.

 

Radnica kompanije pozvala je centralu.

 

„Imamo problem“, rekla je nakon nekoliko minuta.

 

Druga žena nije kupila samo jednu kartu na Ivanino ime.

 

U posljednjih šest mjeseci kupljeno ih je četrnaest.

 

Beograd.

 

Split.

 

Ljubljana.

 

Zagreb.

 

Neke karte nikada nisu iskorištene.

 

Ali nekoliko jeste.

 

„Hoćete reći da neko putuje pod mojim imenom?“

 

„Izgleda tako.“

 

Ivana je odmah pozvala policiju.

 

Nije imala izgubljene dokumente. Nije slala fotografiju lične karte nepoznatim ljudima.

 

Barem se nije mogla sjetiti.

 

Policajac ju je pitao:

 

„Jeste li ikada iznajmljivali stan preko interneta?“

 

„Jesam.“

 

Prije skoro godinu dana pokušala je iznajmiti apartman na moru.

 

Vlasnik joj je tražio fotografiju dokumenta zbog prijave gostiju.

 

Rezervacija je otkazana dva dana prije puta.

 

„Imate li još poruke?“

 

Imala je.

 

Broj vlasnika više nije bio aktivan.

 

Oglas je nestao.

 

Ali to još uvijek nije objašnjavalo zašto bi neko kupovao autobuske karte na njeno ime.

 

Policija je kontaktirala prevoznika i zatražila snimke sa stanica.

 

Na nekoliko njih pojavila se ista žena.

 

Imala je približno Ivanine godine.

 

Tamnu kosu.

 

Sličnu visinu.

 

Ali očigledno nije bila Ivana.

 

„Poznajete li je?“

 

Ivana je dugo gledala fotografiju.

 

„Ne.“

 

A onda je policajac uvećao snimak.

 

Žena je na vratu nosila mali srebrni privjesak u obliku lista.

 

Ivana je takav privjesak već vidjela.

 

Na porodičnoj fotografiji staroj skoro dvadeset godina.

 

Nosila ga je njena tetka Mira.

 

„Čekajte.“

 

Ivana je nazvala majku.

 

Poslala joj je fotografiju nepoznate žene.

 

Odgovor je stigao nakon nekoliko minuta.

 

„Odakle ti ona?“

 

Ivana ju je odmah pozvala.

 

„Ko je ovo?“

 

Majka je pokušala promijeniti temu.

 

„Mama.“

 

Tišina.

 

„Zove se Lea.“

 

„Ko je Lea?“

 

„Mirina kćerka.“

 

Ivana je bila zbunjena.

 

Tetka Mira nikada nije imala djece.

 

Tako su joj barem govorili.

 

„Imam sestričnu za koju nisam znala?“

 

„Da.“

 

Mira je dobila Leu veoma mlada. Porodica je tada živjela u malom mjestu i trudnoća je izazvala veliki sukob.

 

Leu je prvih nekoliko godina odgajala porodica njenog oca.

 

Mira se kasnije odselila.

 

Kontakt se gotovo potpuno izgubio.

 

„Zašto ona koristi moje ime?“

 

Majka nije znala.

 

Policija je pronašla Leu preko posljednje iskorištene karte.

 

Nije se skrivala.

 

Radila je u Zagrebu u jednom restoranu.

 

Kada su joj pokazali Ivaninu fotografiju, počela je plakati.

 

„Nisam joj htjela napraviti problem.“

 

Ivana je bila bijesna.

 

„Četrnaest puta putuješ pod mojim imenom i nisi htjela napraviti problem?“

 

Lea je objasnila.

 

Prije godinu dana pokušala je obnoviti lične dokumente, ali je zbog komplikovane evidencije iz djetinjstva postupak mjesecima trajao.

 

U isto vrijeme morala je često putovati zbog bolesnog oca.

 

Poznanik joj je rekao da može kupovati karte koristeći podatke druge osobe jer prevoznici „ionako skoro nikad ne provjeravaju“.

 

„A od svih ljudi uzela si moje podatke?“

 

Lea je spustila pogled.

 

Nije ih ona ukrala sa oglasa.

 

Dobila ih je od Mire.

 

Prije smrti, Mira je pokušavala ponovo uspostaviti kontakt sa porodicom.

 

Imala je kopije nekoliko starih porodičnih dokumenata, među njima i Ivanine podatke sa jedne ostavinske procedure.

 

Lea ih je pronašla.

 

„Zašto baš moje ime?“

 

„Jer smo isto godište.“

 

„To je cijelo objašnjenje?“

 

„I… ličimo.“

 

Ivana nije znala da li je više ljuta ili zapanjena.

 

Policija je slučaj ipak morala evidentirati. Lea je koristila tuđe podatke i mogla je snositi posljedice.

 

Ali tada se pojavilo još nešto.

 

Jedna od četrnaest karata nije odgovarala Leinim putovanjima.

 

Kupljena je samo tri dana ranije.

 

Sarajevo – Zagreb.

 

Lea je tvrdila da je nije kupila.

 

„Onda ko jeste?“

 

Provjerili su nalog sa kojeg je izvršena kupovina.

 

Karta je plaćena karticom na ime — Ivana Marić.

 

Ovog puta bila je prava Ivana.

 

„Ali ja nisam kupila tu kartu.“

 

Policajac ju je pogledao.

 

„Provjerite banku.“

 

Ivana je otvorila aplikaciju.

 

Transakcija je postojala.

 

Tada se sjetila.

 

Sedmicu ranije majka ju je zamolila da joj kupi kartu za Zagreb.

 

Ivana je u žurbi automatski unijela svoje podatke umjesto majčinih.

 

Zavladala je tišina.

 

Lea ju je pogledala.

 

„Znači ovaj put ste vi putovali pod svojim imenom umjesto nekog drugog?“

 

Ivana ju je odmjerila.

 

„Nemoj da se raduješ. Tvojih trinaest još uvijek vodi.“

 

Uprkos katastrofalnom prvom susretu, njih dvije su ostale u kontaktu.

 

Nekoliko mjeseci kasnije Lea je konačno sredila dokumente.

 

Poslala je Ivani fotografiju nove lične karte.

 

Ispod nje je napisala:

 

„Pogodi čije ime konačno koristim.“

 

Ivana je odgovorila:

 

„Samo jedno znam — ako se opet sretnemo u autobusu, obje pokazujemo dokumente prije nego što kažemo kako se zovemo.“