„DOK SAM ČEKALA RED U APOTECI, STARIJA ŽENA ISPRED MENE SE OKRENULA I REKLA: ‘VI STE MILICA, ZAR NE?’ NIKADA JE NISAM VIDJELA. A ONDA JE IZ TORBE IZVADILA MOJU FOTOGRAFIJU IZ DJETINJSTVA.“
Milica je ostala bez riječi.
Na fotografiji je zaista bila ona.
Imala je možda pet godina, dvije pletenice i žutu haljinu koju je prepoznala sa starih porodičnih fotografija.
„Odakle vam ovo?“
Starija žena je stegla fotografiju.
„Čekam da vas upoznam skoro trideset godina.“
Milica se nervozno nasmijala.
„Mislim da ste me zamijenili s nekim.“
„Nisam.“
Žena se zvala Nada.
Zamolila je Milicu da popiju kafu.
Milica je prvo odbila, ali onda je Nada iz torbe izvadila još jednu fotografiju.
Na njoj je Milica kao djevojčica sjedila u krilu svog pokojnog oca.
Pored njih je stajala Nada.
„Poznavali ste mog tatu?“
„Vrlo dobro.“
Milica je sjela.
Otac joj je umro kada je imala jedanaest godina. Majka je poslije njegove smrti odbijala razgovarati o tom periodu.
Nada je objasnila da je godinama radila sa njenim ocem u maloj štampariji.
„Zašto imate moje fotografije?“
Nada je spustila pogled.
„Jer ih je vaš otac ostavio kod mene.“
„Zašto?“
Umjesto odgovora, izvadila je malu metalnu kutiju.
Na poklopcu je bilo ugravirano Milicino ime.
„Ovo je trebalo da dobijete kada napunite osamnaest.“
„Imam trideset četiri.“
„Znam.“
Milica je ustala.
„Onda ste zakasnili šesnaest godina.“
Nada ju je uhvatila za ruku.
„Nisam znala gdje ste.“
Poslije smrti njenog oca, Milica i majka su se odselile. Promijenile su adresu i broj telefona.
Nada je nekoliko puta pokušavala da ih pronađe.
Nije uspjela.
„Kako ste me onda danas prepoznali?“
„Prije mjesec dana vidjela sam vašu fotografiju na internetu.“
Milica je radila kao frizerka. Salon je nedavno objavio fotografiju zaposlenih.
Nada je od tada nekoliko puta dolazila u kraj u kojem se salon nalazio, nadajući se da će je sresti.
„Zašto jednostavno niste došli u salon?“
Nada se nasmijala.
„Svaki put bih došla do vrata i odustala.“
Milica je pogledala metalnu kutiju.
„Šta je unutra?“
„Otvorite.“
Unutra nije bilo novca.
Nije bilo nakita.
Bila je gomila malih papirića.
Na svakom je bio datum i nekoliko rečenica.
Prvi je napisan na dan Milicinog rođenja.
„Danas sam postao tata. Nikada me ništa nije ovako uplašilo.“
Sljedeći je bio iz njenog prvog rođendana.
Zatim prvog dana vrtića.
Prvog izgubljenog zuba.
Otac joj je godinama pisao kratke poruke.
Milica je počela plakati.
„Zašto ih je dao vama?“
Nada je dugo ćutala.
„Jer je znao da je bolestan.“
Milica se ukočila.
Cijelog života vjerovala je da je otac umro iznenada.
Majka joj je tako rekla.
Ali on je mjesecima znao da je teško bolestan.
Nije želio da jedanaestogodišnja kćerka posljednje mjesece s njim provede u strahu.
Zato je poruke ostavio Nadi.
„A zašto ne mojoj majci?“
Nada nije odgovorila.
Milica je odmah shvatila da postoji još nešto.
„Recite.“
Nada je otvorila torbu i izvadila posljednju kovertu.
Na njoj je pisalo:
„MILICI — ALI TEK KADA BUDE DOVOLJNO ODRASLA DA NE KRIVI MAJKU.“
Milica ju je pogledala.
„Za šta da je ne krivim?“
Nada je rekla da odgovor ne zna.
Nikada nije otvorila kovertu.
Milica je otišla pravo kod majke.
Stavila je kutiju na sto.
Majka je samo pogledala rukopis i problijedjela.
„Odakle ti ovo?“
„Od Nade.“
Majka je zatvorila oči.
„Znači ipak te pronašla.“
„Šta je tata htio da mi kaže?“
Majka dugo nije govorila.
A onda je priznala.
Otac je pred kraj bolesti dobio mogućnost liječenja u inostranstvu.
Bilo je skupo, a šanse male.
Majka je željela prodati stan i pokušati.
On je odbio.
Nije želio da supruga i dijete ostanu bez svega zbog liječenja za koje su mu ljekari davali vrlo malo nade.
Posvađali su se.
Na kraju je on sam potpisao da odustaje.
„Godinama sam mislila da sam ga trebala natjerati“, rekla je majka.
„Zašto si meni rekla da je sve bilo iznenada?“
„Jer si imala jedanaest godina i svake večeri si pitala zašto ga nisam spasila.“
Milica je otvorila posljednju kovertu.
U njoj je bila samo jedna stranica.
Otac nije objašnjavao bolest.
Nije govorio o liječenju.
Napisao je:
„Ako ti mama ikada kaže da me nije uspjela spasiti, nemoj joj vjerovati. Nije ona donijela tu odluku. Ja sam.“
Milica je pročitala rečenicu majci.
Prvi put poslije mnogo godina razgovarale su o njemu bez izbjegavanja teme.
Nekoliko dana kasnije Milica je pronašla Nadu.
„Zašto ste čuvali kutiju toliko dugo?“
Nada je slegnula ramenima.
„Obećala sam.“
„Čak šesnaest godina nakon roka?“
„Neke isporuke kasne.“
Milica se nasmijala.
„Prilično.“
Nada je ustala.
„Ali stigla je pravoj osobi.“
Milica ju je zagrlila.
Na izlasku iz kafića Nada se okrenula.
„Samo jedno pitanje.“
„Recite.“
„Jeste li još uvijek ljuti što sam vas zaustavila u apoteci?“
Milica se nasmijala.
„Nisam. Ali sljedeći put kada mi neko nepoznat izvadi moju fotografiju iz torbe, prvo zovem policiju, pa tek onda idem na kafu.“