„MOLIM VAS, NEMOJTE JOŠ OTVARATI RADNJU. ČOVJEK KOJI SPAVA ISPRED VRATA JE MOJ DIREKTOR.“
Maja je radila u maloj cvjećari i svakog jutra dolazila prva. Tog ponedjeljka ispred ulaza je zatekla muškarca u skupom odijelu kako sjedi na podu, naslonjen na izlog.
Prepoznala ga je.
Bio je to Aleksandar, direktor velike građevinske firme iz zgrade preko puta.
Čovjek kojeg su svakog jutra čekali vozač i službeni automobil.
„Gospodine, jeste li dobro?“
Otvorio je oči i pogledao je kao da ne zna gdje se nalazi.
„Koliko je sati?“
„Sedam.“
Naglo je ustao.
„Je li neko dolazio?“
„Nije.“
Iz džepa je izvadio novčanik.
„Molim vas, nemojte nikome reći da ste me vidjeli.“
Maja je odbila novac.
Aleksandar je otišao.
Pomislila je da se napio ili posvađao sa suprugom.
Ali sljedećeg ponedjeljka ponovo ga je pronašla ispred cvjećare.
Ovog puta nije spavao.
Sjedio je na istoj stepenici i držao buket bijelih ruža.
„Opet vi?“
„Samo čekam.“
„Koga?“
Nije odgovorio.
U 7:20 ustao je, ostavio ruže pored ulaza i otišao.
Niko nije došao po njih.
Trećeg ponedjeljka Maja više nije mogla izdržati.
„Ako imate problem, možda mogu nekoga pozvati.“
Aleksandar ju je pogledao.
„Imate li još uvijek onu staru knjigu narudžbi?“
Cvjećara je postojala skoro četrdeset godina. Maja ju je prije dvije godine preuzela od vlasnice koja je otišla u penziju.
U skladištu su zaista bile stare knjige.
„Zašto?“
„Tražim jednu narudžbu iz 2004. godine.“
Proveli su skoro sat pregledajući prašnjave fascikle.
Na kraju je Aleksandar pronašao ono što je tražio.
12 bijelih ruža. Svakog prvog ponedjeljka u mjesecu.
Kupac: Aleksandar Petrović.
Primalac: Milica Jović.
„Ko je Milica?“
Aleksandar je zatvorio knjigu.
„Žena koju sam trebao oženiti.“
Prije dvadeset dvije godine bili su zajedno. Aleksandar tada nije imao firmu, novac ni službeni automobil. Radio je na gradilištu, a Milica je studirala arhitekturu.
Planirali su brak.
Onda je Aleksandar dobio priliku da ode u inostranstvo.
Trebalo je da ostane šest mjeseci.
Ostao je četiri godine.
U početku su razgovarali svakodnevno.
Onda sve rjeđe.
Kada se vratio, Milica više nije bila tu.
Preselila se.
Promijenila broj.
Zajednički prijatelji rekli su mu da je nastavila život.
„A ruže?“
„Prije odlaska sam uplatio da joj ih šalju šest mjeseci.“
Ali stara vlasnica cvjećare napravila je grešku.
Umjesto šest isporuka, u knjigu je upisala trajnu mjesečnu narudžbu.
Kada je Aleksandar otišao, računi su nastavili stizati njegovoj majci, koja ih je godinama plaćala misleći da sin zna za njih.
Cvjećara je Milici slala ruže skoro tri godine.
„Zašto ih sada donosite ovdje?“
Aleksandar je izvadio presavijeno pismo.
Prije mjesec dana pronašao ga je među stvarima svoje pokojne majke.
Milica joj ga je poslala 2007. godine.
U njemu je pisalo:
„Recite Aleksandru da prestane slati ruže. Ako želi razgovarati sa mnom, neka jednom dođe lično.“
Njegova majka mu pismo nikada nije predala.
„Zašto?“
„Mislila je da Milica nije dovoljno dobra za mene.“
Aleksandar je prije nekoliko sedmica pronašao Milicu preko zajedničkih poznanika.
Saznao je da živi u istom gradu.
I da svakog ponedjeljka prije posla prolazi ulicom pored cvjećare.
Zato je čekao.
„Zašto joj jednostavno ne telefonirate?“
„Jesam.“
„I?“
„Rekla je da nema šta da mi kaže.“
Sljedećeg ponedjeljka Aleksandar nije došao.
Ali u 7:15 pred cvjećarom se pojavila žena.
Imala je oko pedeset godina.
Ugledala je bijele ruže koje je Maja prethodne večeri ostavila u izlogu i dugo ih posmatrala.
„Vi ste Milica?“, pitala je Maja.
Žena se nasmiješila.
„Pretpostavljam da vam je ispričao.“
Maja je klimnula.
Milica nije bila ljuta zbog toga što je Aleksandar otišao.
Bila je ljuta jer je godinama vjerovala da joj šalje cvijeće umjesto odgovora.
Tek nedavno je saznala da on nije ni znao da ruže stižu.
„Hoćete li razgovarati s njim?“
Milica je pogledala preko ulice prema njegovoj firmi.
„Ne znam.“
Maja joj nije ništa savjetovala.
Samo joj je pružila pismo koje je Aleksandar ostavio.
Na njemu nije bilo ljubavne izjave.
Samo jedna rečenica:
„Ovaj put ne šaljem cvijeće. Ako želiš razgovarati, biću preko puta.“
Milica je stajala nekoliko minuta.
Onda je prešla ulicu.
Nisu ponovo postali par.
Oboje su u međuvremenu izgradili potpuno drugačije živote.
Ali prvi put poslije više od dvadeset godina sjeli su i ispričali jedno drugom šta se zapravo dogodilo.
Mjesec dana kasnije Aleksandar je ponovo došao u cvjećaru.
„Dvanaest bijelih ruža?“, našalila se Maja.
Odmahnuo je glavom.
„Ne. Ovaj put uzimam jednu.“
„Za Milicu?“
Aleksandar se nasmijao.
„Ne. Za majčin grob. Imam i s njom nekoliko stvari koje više ne mogu reći, ali mogu konačno oprostiti.“