„ČETIRI DANA NAKON ŠTO SAM SAHRANILA MAJKU, NA VRATIMA MI SE POJAVIO DJEČAK OD 12 GODINA I REKAO: ‘VAŠA MAJKA MI JE REKLA DA DOĐEM KOD VAS AKO SE ONA VIŠE NE VRATI.’ NIKADA GA RANIJE NISAM VIDJELA.“
Marija je ostala nepomično stajati na vratima.
Dječak je nosio ranac i u ruci držao presavijen papir.
„Kako se zoveš?“
„Viktor.“
„Odakle poznaješ moju majku?“
Dječak je spustio pogled.
„Dolazila je kod mene.“
Marijina majka Ljubica imala je 68 godina i posljednjih nekoliko godina živjela sama. Umrla je iznenada nakon moždanog udara.
Marija je vjerovala da zna gotovo sve o njenom životu.
„Gdje živiš?“
Viktor je pokazao prema ulici.
„Ne znam tačno.“
„Kako ne znaš gdje živiš?“
„Znam gdje je kuća. Ne znam adresu.“
Marija je osjetila nelagodu.
„Gdje su ti roditelji?“
Dječak nije odgovorio.
Umjesto toga pružio joj je papir.
Prepoznala je majčin rukopis.
Na njemu je pisalo:
„Marija, saslušaj ga prije nego što bilo koga pozoveš.“
Marija je pročitala rečenicu dva puta.
„Kada ti je ovo dala?“
„Prije dvije sedmice.“
Pustila ga je unutra, ali vrata nije zatvorila.
„Sada mi ispričaj sve.“
Viktor je rekao da je Ljubicu upoznao prije skoro godinu dana na autobuskoj stanici.
Redovno je dolazila četvrtkom.
Donosila mu je hranu, pomagala oko škole i ponekad ga vodila u biblioteku.
„Zašto bi moja majka to radila?“
„Rekla je da je obećala.“
„Kome?“
Viktor je slegnuo ramenima.
Marija je uzela telefon.
„Moram pozvati policiju.“
Dječak se uspaničio.
„Rekla je da prvo otvorite kovertu!“
„Kakvu kovertu?“
„U njenoj kući. Iza sata.“
Marija se ukočila.
Veliki zidni sat u majčinoj dnevnoj sobi bio je tamo otkad pamti.
Istog popodneva otišla je u kuću zajedno sa Viktorom.
Skinula je sat.
Iza njega je zaista bila zalijepljena koverta.
Na njoj je pisalo samo:
„ZA MARIJU.“
Unutra je pronašla ključ i adresu.
Adresa je vodila do male kuće na drugom kraju grada.
Marija je odmah pozvala policiju i objasnila situaciju. Nije željela voditi dijete na nepoznato mjesto bez prijave.
Policajci su prvo provjerili Viktora.
Nije bio prijavljen kao nestao.
Ali nisu mogli pronaći ni podatak da živi na adresi koju je opisivao.
„Kako je to moguće?“
Odgovor su pronašli u kući čiji je ključ Ljubica ostavila.
Tamo nije živio Viktor.
Kuća je bila prazna.
Na stolu je bila fascikla.
U njoj dokumenti, računi i desetine fotografija.
Na jednoj fotografiji Marija je ugledala svoju majku sa mladom ženom koju nikada nije vidjela.
Žena je u naručju držala bebu.
Na poleđini je pisalo:
„LJUBICA, ANA I VIKTOR — 2014.“
„Ko je Ana?“, pitala je Marija.
Viktor je pogledao fotografiju.
„Moja mama.“
„Gdje je ona?“
„Umrla je.“
Marija je osjetila kako joj se stomak steže.
„A otac?“
„Ne znam.“
U fascikli je pronašla pismo.
Ovog puta majka je objasnila sve.
Ana nije bila rođaka.
Nije bila porodična prijateljica.
Prije trinaest godina Ljubica je radila kao čistačica u jednoj privatnoj klinici.
Ana je tamo bila pacijentkinja.
Bila je veoma mlada, sama i bez porodice koja bi joj pomogla.
Ljubica joj je nekoliko puta donosila hranu i pomagala nakon izlaska iz bolnice.
Godinama su ostale u kontaktu.
Kada se Viktor rodio, Ljubica mu je praktično postala baka.
Marija je nastavila čitati.
Ana je umrla prije godinu dana.
Ali Viktor nije ostao sam.
Imao je zakonskog staratelja — majčinog starijeg rođaka Petra.
„Pa gdje je Petar?“
Viktor je spustio glavu.
„Otišao je prije tri dana.“
„Gdje?“
„Rekao je da ide raditi i da će se vratiti.“
Nije se vratio.
Ljubica je očigledno znala da situacija u toj kući nije dobra.
Zato je Viktoru dala Marijinu adresu za slučaj da se nešto dogodi.
Policija je pronašla Petra sljedećeg dana.
Nije napustio dječaka namjerno.
Doživio je saobraćajnu nesreću na putu prema poslu i završio u bolnici bez dokumenata. Telefon mu je bio uništen, a nekoliko dana niko nije uspio povezati ga sa Viktorom.
Kada se oporavio, došao je po dječaka.
Marija je očekivala da se tu njihova priča završi.
Nije.
Viktor joj je počeo slati poruke.
Prvo o školi.
Onda fotografiju kada je dobio peticu iz matematike.
Jednog četvrtka napisao je:
„Danas je bio bakin dan.“
Marija je dugo gledala poruku.
Tek tada je shvatila.
Četvrtak.
Majka je svakog četvrtka govorila da ide na pijacu.
Marija je godinama zadirkivala kako joj za kupovinu tri stvari treba pola dana.
Sada je znala gdje je zapravo odlazila.
Nekoliko mjeseci kasnije Viktor i Petar pozvali su je na ručak.
Na zidu njihove kuće stajala je fotografija Ljubice.
Viktor je rekao:
„Mama mi je govorila da porodica nije uvijek samo ono što ti piše u dokumentima.“
Marija se nasmiješila.
„To zvuči kao nešto što bi moja majka rekla.“
„Nije rekla vaša majka.“
„Nego?“
„Moja.“
Marija je pogledala fotografiju dvije žene koje se nikada nisu trebale upoznati, a ipak su jedna drugoj promijenile život.
Kada je krenula kući, Viktor joj je dobacio:
„Vidimo se sljedećeg četvrtka?“
Marija se okrenula.
„Može. Izgleda da sam naslijedila mamin raspored.“