„IZVINITE, ALI OVAJ PAS VEĆ PET DANA U 7:15 UJUTRO ULAZI U MOJ AUTOBUS, VOZI SE ČETIRI STANICE I SAM IZAĐE.“
Vozač autobusa Milan ispričao je to kolegi misleći da će mu se nasmijati.
Prvog jutra pomislio je da je pas slučajno utrčao dok su putnici ulazili. Bio je veliki smeđi mješanac sa plavom ogrlicom, miran i uredan.
Sjeo je kod zadnjih vrata.
Četiri stanice kasnije ustao je nekoliko sekundi prije nego što je autobus stao, izašao i nestao niz ulicu.
Sjutradan — isto.
Trećeg jutra Milan ga je već čekao.
„Dobro jutro, gospodine putniče.“
Pas je mahnuo repom i zauzeo isto mjesto.
Do petka je cijeli autobus znao za njega.
Jedna putnica mu je čak dala nadimak Profesor.
Ali Milanu je nešto bilo čudno.
Pas se uvijek vraćao istim autobusom oko 11 sati.
Jednog jutra Milan je završavao smjenu baš kada je Profesor izašao.
Odlučio je da ga prati.
Pas je prošao dvije ulice i zaustavio se ispred osnovne škole.
Milan je očekivao da će mu prići neko dijete.
Niko nije došao.
Pas je legao pored kapije.
U 8:00 zazvonilo je školsko zvono.
U 9:00 i dalje je bio tamo.
Oko deset izašla je čistačica.
Kada ga je ugledala, zastala je.
„Opet si došao, Arči?“
Milan joj je prišao.
„Poznajete ga?“
„Naravno. Ovo je pas našeg bivšeg domara, Dragana.“
„A gdje je Dragan?“
Žena je spustila pogled.
„U bolnici je već skoro mjesec dana.“
Dragan je deset godina radio kao domar u školi. Svakog jutra dolazio je autobusom i vodio Arčija sa sobom.
Djeca su ga obožavala.
Prije mjesec dana Draganu je pozlilo kod kuće. Hitna pomoć ga je odvezla, a Arčija je privremeno preuzeo njegov komšija.
Prvih nekoliko sedmica pas nije napuštao dvorište.
Onda je jednog jutra nestao.
Sam je pronašao autobusku stanicu.
I očigledno zapamtio put.
„Ali zašto dolazi samo do jedanaest?“, pitao je Milan.
Čistačica se nasmiješila.
„Dragan je radio skraćeno. U jedanaest su zajedno išli kući.“
Milan je pogledao Arčija.
Pas je i dalje gledao prema vratima škole.
Kao da očekuje da će se svakog trenutka pojaviti čovjek u plavom radnom odijelu.
Te večeri Milan je pronašao Draganovog komšiju.
„Zašto ga puštate samog?“
„Ne puštam. Preskače ogradu. Zaključam kapiju, pronađe drugi način.“
Komšija mu je tada rekao da se Dragan oporavlja i da bi za nekoliko dana trebalo da izađe iz bolnice.
Milan je dobio ideju.
Nazvao je direktorku škole.
Sljedećeg ponedjeljka Arči je, kao i uvijek, u 7:15 ušao u autobus.
Ali ovog puta Milan nije krenuo uobičajenom rutom.
Na prvoj stanici ušao je čovjek sa štapom.
Bio je mršaviji nego na fotografiji koju mu je pokazala čistačica.
Čim ga je Arči ugledao, ukočio se.
Nekoliko sekundi samo ga je gledao.
Onda je potrčao kroz autobus.
Dragan je jedva uspio sjesti prije nego što mu je pas skočio u krilo.
Putnici koji su već znali cijelu priču počeli su da aplaudiraju.
„Budalo jedna“, govorio je Dragan kroz smijeh dok mu je Arči lizao lice. „Ko ti je rekao da ideš na posao bez mene?“
Ali iznenađenje još nije bilo gotovo.
Autobus se zaustavio ispred škole.
Ispred kapije čekalo je skoro dvjesto djece.
Napravili su transparent:
„DOBRO DOŠLI NAZAD, DRAGANE I ARČI!“
Dragan još nije bio dovoljno zdrav da se vrati na posao.
Došao je samo u posjetu.
Arči je tog dana obišao svaki hodnik kao da provjerava je li sve na svom mjestu.
Nakon toga više nije bježao iz komšijinog dvorišta.
Kao da mu je bilo dovoljno da zna da se Dragan vratio.
Nekoliko mjeseci kasnije Milan je vozio istu jutarnju liniju.
U 7:15 otvorio je vrata na poznatoj stanici.
Ušao je Dragan.
Pored njega Arči.
Dragan je uredno poništio kartu.
Milan se nasmijao i pokazao prema psu.
„A njegova?“
„On tvrdi da ima mjesečnu.“
Putnici su se nasmijali.
Arči je otišao do zadnjih vrata i sjeo na svoje staro mjesto.
Ovog puta nije putovao da nekoga čeka. Putovao je zajedno s njim.