„NE TRAŽIM POVRAT NOVCA. SAMO ŽELIM DA ZNAM KO JE SVAKOG 12. U MJESECU REZERVISAO ISTI STO NA IME MOG MUŽA.“
Milena je to pitanje postavila vlasniku restorana u kojem njen muž Goran nije bio skoro deset godina.
Barem je ona tako mislila.
Sve je počelo slučajno. Dok je sređivala stare račune, pronašla je potvrdu rezervacije za prethodni mjesec. Sto broj 8, dvije osobe, 19:30.
Rezervacija na Goranovo ime.
Problem je bio što je tog dana Goran navodno radio noćnu smjenu.
Milena nije odmah napravila scenu.
Sačekala je sljedeći mjesec.
Jedanaestog dana telefon njenog muža zazvonio je dok se tuširao.
Na ekranu se pojavila poruka:
„Podsjećamo vas na sjutrašnju rezervaciju za dvije osobe u 19:30.“
Milena nije rekla ništa.
Sjutradan je Goran oko šest obukao jaknu.
„Zvali su me iz firme. Moram na dva sata.“
Milena je sačekala deset minuta i krenula za njim.
Ali Goran nije otišao prema firmi.
Ušao je u restoran.
Milena je ostala preko puta ulice.
Kroz prozor je vidjela kako sjeda za sto broj 8.
Konobar je donio dvije čaše vode.
Druga stolica ostala je prazna.
Prošlo je dvadeset minuta.
Pa četrdeset.
Goran je večerao sam.
Tačno u 20:30 platio je i otišao.
Milena ništa nije razumjela.
Sljedećeg jutra vratila se u restoran.
Vlasnik je poznavao Gorana.
„Dolazi svakog dvanaestog već skoro dvije godine.“
„S kim?“
„Ni sa kim.“
„Zašto onda rezerviše za dvoje?“
Čovjek je oklijevao.
„To ćete morati pitati njega.“
Milena je već krenula kada ju je zaustavio.
„Ali postoji nešto što biste trebali znati. Rezervaciju nije napravio vaš muž.“
Iz računara je izvukao podatke.
Prva rezervacija napravljena je prije dvadeset tri mjeseca.
Na Goranovo ime, ali sa drugim brojem telefona.
Broj je pripadao ženi po imenu Danijela.
Mileni se zavrtjelo u glavi.
To ime nikada nije čula.
Te večeri stavila je potvrdu rezervacije pred muža.
Goran je dugo gledao papir.
„Pratila si me?“
„Ko je Danijela?“
Sjeo je.
„Moja sestra.“
Milena se nasmijala od nevjerice.
Bili su u braku osamnaest godina. Poznavala je cijelu njegovu porodicu.
Goran nikada nije imao sestru.
„Nije rođena sestra“, objasnio je.
Kao dječak, Goran je proveo nekoliko godina u hraniteljskoj porodici dok se njegova majka borila sa ozbiljnim finansijskim problemima.
Tamo je upoznao Danijelu.
Imala je godinu više od njega.
Dijelili su sobu za učenje, išli zajedno u školu i jedno drugo zvali bratom i sestrom.
Kada se Goran vratio majci, izgubili su kontakt.
Prije dvije godine Danijela ga je pronašla.
Dogovorili su večeru u restoranu za 12. april.
„I?“
Goran je spustio pogled.
„Nije došla.“
Danijela je tog popodneva doživjela saobraćajnu nesreću.
Preminula je nekoliko dana kasnije.
Goran je tek nakon sahrane saznao šta se dogodilo.
„Zašto onda ideš tamo svakog mjeseca?“
„Ne idem zbog nje.“
Milena ga je zbunjeno pogledala.
Goran je objasnio da je nekoliko sedmica nakon Danijeline smrti dobio poziv.
Danijela je imala sina, Petra, tada sedamnaestogodišnjaka.
Živio je sa ocem i nije znao gotovo ništa o majčinom djetinjstvu.
Danijela mu je prije smrti ostavila Goranov broj uz poruku:
„Ako jednog dana želiš saznati kakva sam bila prije nego što sam postala tvoja mama, pitaj njega.“
Petar nije bio spreman da ga upozna.
Ali je zamolio Gorana da svakog dvanaestog rezerviše isti sto.
„Rekao je da će jednog dana doći.“
„I već dvije godine čekaš?“
„Da.“
Milena ga je pitala zašto joj to nije rekao.
„Petar me zamolio. Nije želio da još neko zna dok ne skupi hrabrost.“
Mjesec dana kasnije Goran je ponovo otišao u restoran.
Ovog puta Milena nije krenula za njim.
U 20:12 stigla joj je fotografija.
Za stolom broj 8 sjedila su dvojica muškaraca.
Goran i mladić kojeg nikada nije vidjela.
Ispod fotografije Goran je napisao:
„Večeras druga stolica prvi put nije ostala prazna.“